sre 07.02.2024
Satira s primesmi antiutopije in kriminalkeRoman Brezmadežna je prebrisana politična satira s primesmi...
pon 26.10.2020
Da je pričujoči roman časovno plovilo, tudi ni več skrivnost. A kakšno časovno plovilo in kako...
ŠTO JE BILO POSLIJE
ILI ZAŠTO SE ZORAN PREDIN NIKAD NIJE RAZVEO OD DITKE HABERL
Prije dva mjeseca sad već i službeno, u strogo medicinskom smislu besmrtni Rolling Stonesi, novu su kompilaciju najvećih hitova o pedesetoj godišnjici karijere najavili na YouTubeu singlom Doom and Gloom, nebrušenim komadom divljeg rhythm'n'bluesa iz svojih najboljih dana.
Svugdje u svijetu to je bila velika vijest - ne izdaju Jagger i Richards ploču svaki dan, posljednju su objavili prije sedam godina - ali ne i u Sloveniji i ostalim državicama bivše Jugoslavije. Vijest ovdje nije tako bila da su Stonesi objavili spot za novi singl, već je vijest bila da je spot za novi singl Stonesa napravio Mariborčanin Rok Predin, akademski slikar i animator na privremenom radu u Londonu, u slobodno vrijeme sin Zorana Predina, vođe legendarnog Lačnog Franza.
Istog dana, jasna stvar, nazvao sam Zorana besramno ga zajebavajući zbog uspjeha njegova sina.
Trideset pet godina, eto, siroti moj prijatelj žvače mikrofon i udara po gitari, piše pjesme i izdaje ploče, trideset pet godina luta gudurama i pustarama naše muzičke scene, kombijem baulja blatnjavim drumovima i svira u zadimljenim seoskim dvoranama, pola svog života ostavio je nesretnik u hladnim garažama, derutnim hotelskim sobicama i jeftinim prigradskim gostionicama, pola te polovice proćerdao je na glupe muzičke urednike, kretenske novinare, gramzive menadžere, hohštaplere, konjokradice i vlasnike klubova, pa sijede srednje godine dočekao snimajući s Matijom Dedićem obrade Parnog valjka i Bijelog dugmeta, svirajući po pivskim festivalima kako bi imao od čega živjeti kad ode na operaciju srca.
A mali mu otišao u London, popio kavu i spustio se u grad vidjeti kako tu idu stvari, pa najprije napravio spot za nastup Madnessa pred Buckinghamskom palačom o dijamantnom jubileju kraljice Elizabete, a onda - taman dok mu je otac pakirao stvari za bolnicu - i spot za Rolling Stonese.
Život je ponekad baš kurvin sin - nisam prestajao zajebavati Zorana. Živ se on, eto, polomio da bi nakon trideset pet godina karijere snimao pjesme Huseina Hasanefendića i Zdravka Čolića, a sin mu nakon samo tri i pol godine radi s Jaggerom i Richardsom.
Nakon svega, Zoran Predin, slovenska ikona i živa legenda jugoslavenskog novog vala, postao je tek "otac onog tipa što radi spotove za Stonese".
Džabe sam ga ja, međutim, zajebavao: točno sam osjećao kako mu moj glas iz mobitela na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi. Ništa nije moglo oštetiti ponos jednog pedesetčetverogodišnjeg oca kojemu sin radi za Stonese. Takav je, najzad, historijski red i dobro da je tako, grdo bi i neprirodno bilo - složit ćete se - da je obrnuto. Da očka Zoran, recimo, svira s Jaggerom i Richardsom na turneji Stonesa povodom pedesete godišnjice banda, a da mu sin Rok snima balade Parnog valjka.
Pogledajte, uostalom, što se dogodilo Zoranovom prijatelju Arsenu Dediću: sedamdesetih se družio s prvom ligom europske šansone, veliki Gino Paoli bio mu je vjenčani kum, pio je i pjevao s Bulatom Okudžavom i Sergijom Endrigom, a četrdeset godina kasnije sin mu Matija svira sa Zoranom Predinom.
Život je, rekoh već, kurvin sin, ali ponekad - priznajte - ipak ima smisla.
Zoran je danas ponosni otac tipa koji radi spotove za Rolling Stonese, i - što se njega tiče - za opću povijest svijeta on je svoje obavio. Obavio je, zapravo, još davne 1979., kad je napravio tog mangupa, davši mu lijepo i sasvim prikladno slovensko ime Rok - nikad ga nisam pitao zato drugog sina nije nazvao Rol: to bi bila kombinacija, Rok and Rol Predin! - i tako već sa dvadesetak godina napravio pola posla kojega za života mora obaviti svaki muškarac.
Poznatom izrekom kako svaki muškarac u životu mora posaditi drvo, napraviti sina, sagraditi kuću i napisati knjigu, Zoran Predin i započinje svoju knjigu dnevničkih, putopisnih i epistolarnih zapisa - od Božića u obiteljskom domu 1969. i apsolventskog izleta u London desetak godina kasnije, o tome kako je novih desetak godina kasnije nastala pjesma "Naj ti poljub nariše ustnice" i kako se sljedećih desetak godina kasnije u Sarajevu osjećao "kao razglednica koju je netko s jedrenja na Karibima poslao noćnoj smjeni tvornice tekstila", pa sve do obiteljskog putovanja u Ameriku još desetak godina kasnije.
Komadići su to života jedne obične rock zvijezde koja je doživjela divne srednje godine, fragmenti okupljeni bez naknadnih intervencija, onakvi kakvi su pisani, iskreno i bez viška ambicija. Ako, jasno, ne računamo onu da se pisac dovrši i ostvari kao patrijarh, zbog čega je - nakon što se sjetio da je kao klinac sadio smreke na Pohorju, pa napravio četiri sina i uredio obiteljski dom - složio knjigu, i konačno se, u pedeset petoj, upisao u muškarce.
O tome je, zapravo riječ u ovoj dragoj, maloj knjizi. Nisu to sjećanja ostarjelog rockera na dane slave, seksa i droge, sa sočnim detaljima iz backstagea, motela i zatvorenih barova, nema tu šlepera whiskeya i vreća kokaina, hotelskih harema groupiesa i kurvi, policajaca i nepriznate djece, nema jutarnjeg mamurluka u zatvorskoj ćeliji, demoliranih hotela i pišanja po publici, ni "prave istine" o tome zašto se raspao Lačni Franz: nećete u njoj čitati kako je jedan član benda drugome jebo zaručnicu dok je ovaj drogiran spavao s ljubavnikom trećeg.
Priča o Lačnom Franzu u ovoj je zbirci, uostalom, samo jedna epizoda Zoranovog života, poput one kad je sa Ciganima u francuskom gradiću Les Saintes Maries de la Mer bacao cvijeće u more, ili kad ga je u Zavali na otoku Hvaru osa ubola u lijevo jaje.
"Druga žena u haremu" samo su dnevnički zapisi rock-ikone koja je doživjela srednje godine, zvijezde koja je dakle preživjela svoje gnjevne dvadesete i krizne tridesete, pa pristala na starenje. Nemate često prilike čitati takve knjige, one koja nam zapravo pripovijedaju što je bilo poslije, kad priče o rock-zvijezdama obično završavaju.
Istini za volju, Zoran Predin nikad nije ni bio tipična rock-zvijezda, nijednom nije slomio četiri rebra mrtav pijan na motoru bježeći od policije, niti se ikad nakon mjesec dana burnog braka razveo od Ditke Haberl. Dok su drugi, uostalom, kultne bandove osnivali kao gnjevni prištavi srednjoškolci, on je u rock'n'roll ušao kao oženjen čovjek i otac jednog djeteta.
Takav je, netipičan, i u priči "što je bilo poslije": Predin ne krčmi mitove i legende, ne snima u pedesetoj nove albume Lačnog Franza, niti je kao vlasnik franšize okupio četiri klinca da pod nazivom legendarne grupe svira po vatrogasnim domovima. Njegov mladenački gnjev nije fermentirao u gorku frustraciju srednjih godina, već u šarm zadovoljnog i ostvarenog pedesetpetogodišnjeg muškarca, koji je posadio drvo, napravio sina, sagradio kuću i napisao knjigu, pa svira gipsy swing i novcem od tantijema na staru slavu vodi obitelj na safari u Keniju.
Od Predina uz kojeg smo odrastali ostalo je ono najbolje: divna ironija kojom je zajebavao okoštale dogme i kanone osamdesetih, podjednako stroge komunističke vlasti i nacionalnu skijašku histeriju, a koja je u zrelim godinama izrasla u nadmoćnu autoironiju, onu po kojoj se poznaje zadovoljan i dovršen čovjek.
Da je netko, recimo, prije trideset godina mladom mariborskom punk-rockeru rekao kako će u pedesetoj stajati u špaliru na dočeku britanske kraljice, vjerojatno bi ova priča završila drugačije i ranije: možda bismo danas pjevali davni hit Lačnog Franza "Union Jack" - otrovnu, ciničnu punk-baladu o starom rockeru na dočeku engleske kraljice Elizabete u ljubljanskom hotelu Union - posljednju pjesmu legendarnog slovenskog punk-rockera Zorana Predina, koju je napisao prije nego se živ spalio na Tromostovju, kako dušmanima iz malograđanskih salona ne bi živ pao u ruke.
Nikad, međutim, ta ironija ne bi bila tako veličanstvena i nikad se mladi Predin sam sebi ne bi mogao tako rugati kao što se narugao trideset godina kasnije, kad se zaista zatekao na dočeku kraljice Elizabete u hotelu Union, pa napisao o tome sjajnu malu autoironičnu priču, najbolju u knjizi, o starom rockeru Zoranu Predinu kojega su državni protokol i jebeni život postavili u drugi red špalira, onaj s kojim se umjesto Njezinog Veličanstva rukovao njezin muž, vojvoda od Edinburgha.
O tome je, rekoh, u njoj riječ. O tome što se dogodi kad mlada rock-zvijezda preživi, kad ga izbjegnu i heroinski overdose i nesreća na motoru i suludi obožavatelj sa sačmaricom i glavobolja na dnu hotelskog bazena, pa se mnogo godina kasnije zatekne prazne ruke na dočeku engleske kraljice, svoj ponos čuvajući za sina koji u Londonu radi spotove za njezin dijamantni jubilej.
Život je možda kurvin sin, ali ponekad ima smisla. Jer sinovi su - kako vidimo - uvijek bolji.
Pitajte oca onog tipa što radi spotove za Rolling Stonese.
|
Spletna stran uporablja piškotke za boljše delovanje
Z brskanjem po naši spletni strani se strinjate, da lahko uporabljamo piškotke, ki so namenjeni vaši boljši uporabniški izkušnji na naši spletni strani. Za lastne potrebe analitike uporabljamo Google Analytics, ki v ta namen namesti piškotke (izbriši GA piškotke). Več o piškotkih.