Vsebina

Balkanac/Sarajlija Veličković pripovijeda priču/impresije o službeniku/upravnom činovniku medjunarodne organizacije na misiji u poslijeratnom Sarajevu i Beogradu koji o svojim impresijama o Sarajevu/Beogradu/Balkanu piše kući ljubavniku. Fantastičan dvostruki luping. To praktično izgleda ovako: misija  trebala bi civilizirati Bosance te ih naučiti da plaćaju poreze kako bi država imala više novaca te bi mogla plaćati misiju sama. Pisac kaže: »Dopunio bih vas: impresije engleskoga upravnog činovnika homoseksualca. Koji nije doveden prema službenoj dužnosti, nego je došao svjesno jer mu se ukazala prilika da se zaposli i da radi na zanimljivom mjestu »human i koristan« posao bez velike odgovornosti za dobru plaću. Istovremeno kaže da je Sahib:  administrativni tezgar kome je, da posegnem u estradni rječnik, Bosna dobra tezga. Bilo mi je važno da ga osvijetlim s dvije strane. Na poslu je hladan, pragmatičan, surov, bezosjećajan, a privatno duhovit, ironičan, pronicljiv i emotivan. Jedna je osoba s kravatom, oko plave kragne, a sasvim je druga u trenirci i tenisicama. Za mene je, recimo, to bizarno. Nastrano. I strah me da će naša djeca postati takva«. [1]

Kroz roman koji je zapravo niz pisama, odnosno praktično monolog, saznajemo mnogo o tri osobe: piscu/posmatraču, službeniku UN-a/kolonizatoru i Shaibu/onome koji prodaje. Upravo je ovaj višeslojni pogled na isti problem to što čini ovaj roman, koji koketizira s anegdotama i predrasudama, s jedne strane duhovitim i zabavanim, a s druge strane bolnim i višeslojnim. Na trenutke niti ne znaš je li to kritika kolonizatora ili koloniziranoga. Veličković kaže: "Mnogi ljudi u mom vidokrugu izdaju se za baštinike antičke kulture i ponosni su na svoju duhovnost, a istovremeno su nezadovoljni svojim socijalnim i materijalnim okruženjem. Vjerujem da se iza svake priče o dubokim porodičnim i nacionalnim korijenima krije nesigurna osobnost, čije bojažljivo JA postoji samo kao dio nekog MI. Takve osobnosti ponašaju se kao imitacije svojih uzora. Površne su i povodljive, i samopotvrđivanje doživljavaju tek kao nositelji oznaka pripadnosti, svejedno radi li se o pripadanju naciji ili nekom društvenom konceptu. Veliki dio bivših socijalističkih građana spremno je sada podvrći se ispiranju mozga i duše ako je to put do zapadnog blagostanja. Ako se škaricama i turpijama za nokte mogu otključati vrata evropske sreće, onda će bez razmišljanja baciti svoje JNA-grickalice. Naravno, (…) ovo njihovo brkanje sreće s gomilanjem stvari završit će  još dubljim nezadovoljstvom."
 

Tema po piscu: Pobuna protiv licemerja

"Mogu prihvatiti da se neko moje ponašanje moralno ne odobrava jer sam odgojen u nekoj različitoj kulturi ili u drugačijem društvenom sistemu. Ali, ne smije mi suditi samo na osnovi moje različitosti. Zato je, između ostalog, taj Englez u Bosni gej. Ako na jednoj strani, s pravom, tražiš jednakost za homoseksualce, a na drugoj istovremeno koristiš privilegije nad "domorocima", onda u najmanju ruku nisi dosljedan. Zato upozoravama da broj i vrste "bizarnosti" koje Sahibi otkrivaju ovdje nisu posljedice naše "komunističke" zaostalosti, nego, naprotiv, njihove klaustrofobične demokratičnosti. "

Meni je dosadila ova priča s "ulaskom u Evropu". Ja već jesam u Evropi, i to što ne mogu slobodno putovati po njoj i što me ponižavaju čekanjem u redovima za vizu dio je licemjerja protiv kojeg sam se pobunio u Sahibu.

 
O predstavi:
Iz našeg vidnog kuta predstava će govoriti još o jednoj strani, o nama u Sloveniji, koji mislimo da smo izbjegli tu kolonizaciju i da smo sačuvali svoj idenititet, jezik i način života. Možda ćemo na primjeru Bosne lakše razumjeti kako stvari stoje.
Glumac: Slovenac glumi pisca Bosanca koji piše o upravnom činovniku Englezu koji promatra Sahiba Bosanca i o tome piše svojem ljubavniku Englezu. U ovom će monologu trebati uspostaviti mnogo identiteta. Očekujte stand-up-comedy u stilu Lennya Brucea ili Erica Bogosiana s mnogo socijalne, političke, opore stvarnosti i crnog humora. Kako je riječ stand-up-comedy koja se nas nekako pogrešno razumije te ju se shvaća kao olaku zabavu, radije ćemo je izbjegavati. Događanje će unatoč tome biti ovakvo: iz oči u oči sa sličnima sebi i mikrofonom između njih. Dozvoljena su sva sredstva: pripovijedanje, isitivanje, pjevanje, vikanje. Nema nikakvih video snimaka, nikakvih video kazališnih pomagala, samo mnogo dokumentarnih zvukova, nostalgične glazbe, TV dnevnika. Svijet YU-ikonografije koju Veličković stvara u zvučnoj atmosferi.  

  ¹ Intervju Nenad Veličković: Pobuna protiv licemerja, Slobodan Kostić, časopis Vreme št. 625